ZAŠTO SMO DOZVOLILI DA NAS „KUPUJU“ ZA 100 KM: Zar toliko vrijedi glas roditelja jednog prvačića?

Stotinu maraka.

Toliko je Banjaluka odlučila da izdvoji za svakog prvačića. I vjerovatno bi trebalo da budemo oduševljeni, zahvalni i da kažemo: „Svaka čast, neko je konačno mislio na djecu", ali stanimo na trenutak.

Šta je danas 100 KM?

Jedna kupovina u marketu? Torba, pernica i nekoliko svesaka? Patike za dijete, ako imate sreće da ih pronađete na sniženju? Stotinu maraka danas nestane iz novčanika toliko brzo da se čovjek jedva sjeti na šta ih je potrošio.

I upravo takav iznos sada se predstavlja kao velika pomoć porodicama čija djeca prvi put sjedaju u školske klupe.

Još zanimljivije – prvi put baš u izbornoj godini.

Pa se nameće pitanje koje možda nije prijatno, ali jeste potrebno: jesmo li zaista došli do toga da se politička naklonost građana pokušava pridobiti sa 100 KM njihovog vlastitog, budžetskog novca? I ako jesmo, zašto smo sebi dozvolili da nam cijena bude tako mizerna?

Roditelji, naravno, treba da uzmu novac. Svih 100 KM. I još bi trebalo da dobiju mnogo više. To nije poklon političara, gradonačelnika niti bilo kojeg funkcionera. To je novac građana Banjaluke.

Najtužnije u cijeloj priči nije čak ni tih 100 KM. Tužno je ako smo navikli da pred izbore dobijemo mrvice sa stola i još budemo zahvalni što su nas se sjetili.

Pomoć prvačićima treba da postoji. Treba da bude veća, sistemska i da postoji svake godine, bez obzira na to da li se u oktobru glasa ili ne.

Jer djeca ne smiju biti dio predizborne računice, a briga o porodici vrijedi mnogo više od 100 KM jednom u četiri godine.