Uvijek govorite „da“, i kada želite reći „ne“? Možda previše ugađate drugima

Ljudi koji stalno izlaze u susret drugima često se doživljavaju kao empatični, razumni i „laki za saradnju“. Ipak, iza tog ponašanja nerijetko stoji strah od konflikta, odbacivanja ili gubitka bliskosti. Kada briga o drugima postane važnija od brige o sebi, granica između empatije i samoponištavanja počinje da se briše. Psiholog Milica Trivunović, za Banjalučke priče objašnjava da stalno ugađanje drugima dugoročno može dovesti do emocionalne iscrpljenosti, potisnute ljutnje i osjećaja da u odnosima polako – nestajemo.

Piše: Milica Trivunović, MA psiholog, KBT terapeut pod supervizijom i sportski psiholog (Savjetovanje Winner)

Ugađanje drugima je obrazac ponašanja u kojem osoba sistematski stavlja potrebe, očekivanja i emocije drugih ispred vlastitih. Na prvi pogled, takve osobe djeluju empatično, ljubazno i „lake za saradnju“. Često su omiljene u društvu i doživljavaju se kao pouzdane. Međutim, iza tog obrasca se vrlo često ne krije slobodan izbor, već strah od odbacivanja, konflikta, gubitka ljubavi ili osjećaja krivice.

U psihologiji se ugađanje drugima ne posmatra kao osobina ličnosti, već kao naučena strategija preživljavanja u odnosima. Ona se razvija tamo gdje dijete uči da je prihvaćeno onda kada je mirno, prilagodljivo, poslušno ili emocionalno „nezahtjevno“.

Kako nastaje potreba za ugađanjem? Većina ljudi koji danas pretjerano ugađaju drugima odrasla je u okruženju gdje njihove potrebe nisu bile jednako važne kao potrebe drugih. To ne mora značiti otvoreno zanemarivanje. Dovoljno je da je dijete često slušalo poruke poput: „Nemoj sada, vidiš da sam umorna.“ „Ti si pametna, ti ćeš razumjeti.“ „Budi dobra, nemoj praviti problem.“ Dijete iz toga uči da je ljubav uslovna i da se dobija kroz prilagođavanje. S vremenom, ta strategija postaje automatska: osoba više ne provjerava šta želi ili osjeća, već šta se od nje očekuje. U odrasloj dobi, to se može manifestovati kao: teškoće u postavljanju granica • strah od konflikta • osjećaj odgovornosti za tuđe emocije • krivica kada kaže „ne“

• konstantno preispitivanje da li je nekoga povrijedila. Psihološka cijena stalnog ugađanja Iako ugađanje može kratkoročno donijeti mir, dugoročno ima visoku emocionalnu cijenu. Osoba polako gubi kontakt sa sobom, sa svojim željama, potrebama i granicama. Česti unutrašnji doživljaji su: • hronični umor i emocionalna iscrpljenost • potisnuta ljutnja • osjećaj praznine • pad samopoštovanja • osjećaj da „daje previše, a dobija premalo“.

Posebno je važno naglasiti da potisnuta ljutnja ne nestaje. Ona se često pretvara u pasivnu agresiju, povlačenje, tišinu ili somatske simptome (glavobolje, napetost, probavne smetnje).

Ugađanje i odnosi

Paradoksalno, iako je ugađanje usmjereno na očuvanje odnosa, ono često dovodi do nezdravih dinamika. Kada osoba stalno popušta, preuzima odgovornost i izbjegava sukobe, drugi nemaju priliku da je upoznaju stvarnu. U partnerskim i porodičnim odnosima, to može izgledati ovako: • osoba uvijek „razumije“, čak i kada je povrijeđena • preuzima krivicu da bi se odnos održao • ostaje u odnosima koji je emotivno iscrpljuju.

Vremenom se javlja osjećaj nevidljivosti – „tu sam, ali kao da me nema“.

Razlika između empatije i ugađanja

Važno je razlikovati zdravu empatiju od ugađanja. Empatija podrazumijeva sposobnost da razumijemo i osjetimo druge, ali bez napuštanja sebe. Ugađanje počinje onda kada: • kažemo „da“ dok u sebi osjećamo „ne“ • prilagođavamo se iz straha, a ne iz izbora

3 • tuđe emocije stavljamo iznad vlastitih. Izlazak iz ovog obrasca nije brz niti jednostavan, jer često znači suočavanje sa dubokim strahovima. Međutim, promjena je moguća. Prvi korak je svjesnost – prepoznavanje situacija u kojima ugađamo automatski. Zatim slijedi učenje da: • prepoznamo vlastite potrebe • podnesemo nelagodu tuđeg nezadovoljstva • razlikujemo odgovornost za sebe od odgovornosti za druge.

Postavljanje granica ne znači da smo loši, sebični ili hladni. To znači da poštujemo sebe jednako kao i druge.

Zaključak

Ugađanje drugima nije znak slabosti, već dokaz da je osoba nekada morala da se prilagođava da bi bila sigurna ili voljena. Međutim, ono što je nekada bilo korisno, danas može biti izvor patnje.