Na poslu zovne i majka da provjeri je li živ: Zašto je Banjalučanin Kristijan izabrao poziv vatrogasca

„Još kao dijete maštao sam da postanem vatrogasac i da, barem malo, pomognem da ovaj svijet bude bolje mjesto“, priča za BL portal Kristijan Tamburić, mladi pripadnik Vatrogasno-spasilačke brigade Banjaluka.

Spasavati ljude, biti hrabar i human – upravo su to vrijednosti koje, kako kaže, najbolje opisuju njegov poziv. Iako iza sebe ima tek dvije godine službe, Kristijan se već susreo sa situacijama koje su ostavile dubok trag.

„Nije me privukla uniforma, već odgovornost i činjenica da nekome mogu pomoći, pa čak i spasiti život. U ove dvije godine bilo je mnogo zahtjevnih intervencija koje su me mnogo čemu naučile“, kaže on.

Posebno pamti svoju prvu veliku intervenciju, koja se nažalost završila tragično. Zajedno sa kolegama pokušavao je da spasi stariju ženu zarobljenu u automobilu nakon teške saobraćajne nesreće.

„Zatekli smo je živu. Uspjeli smo da je izvučemo iz vozila i prebacimo u sanitetsko vozilo, ali je, nažalost, podlegla povredama. Takve situacije ostanu u čovjeku. Znaš da si uradio sve što si mogao zajedno sa kolegama, Hitnom pomoći i policijom, ali neke priče jednostavno nemaju srećan kraj“, prisjeća se Kristijan.

Prije nego što je obukao vatrogasnu uniformu, godinama je radio u sektoru zaštite lica i imovine. Kada je ugledao konkurs Vatrogasno-spasilačke brigade Banjaluka, nije imao dilemu.

„Ovaj posao se ne može raditi samo zbog plate. Moraš ga voljeti. Ko može platiti da ideš tamo odakle drugi bježe, da spašavaš tuđu imovinu i živote? Dešava se da me i majka pozove tokom smjene samo da provjeri jesam li živ i zdrav“, priča kroz osmijeh.

Ističe da je za uspjeh svake intervencije presudan timski rad.

„Svaka intervencija nosi svoju težinu. Bez odličnog tima ništa se ne može uraditi, a srećan sam što radim sa ljudima na koje uvijek mogu da se oslonim.“

Međutim, nisu svi pozivi koje vatrogasci dobijaju stvarni vapaji za pomoć. Kristijan kaže da je broj 123 često meta neslanih šala i neozbiljnih poziva.

„Telefonista je ključna karika u brigadi. On prima pozive i usmjerava ekipe na teren. Nažalost, svakodnevno imamo pozive koji bespotrebno zauzimaju liniju nekome kome je pomoć zaista potrebna. Bilo je svega – od prijava da gori pile u rerni do ljudi koji jednostavno žele razgovor“, kaže on.

Posao vatrogasca daleko je više od gašenja požara. Kristijan je učestvovao u spašavanju ljudi iz zaglavljenih liftova, uklanjanju oborenih stabala, ali i spašavanju životinja.

„Tu smo i kada se dešavaju lijepe stvari. Tokom praznika pomažemo Djeda Mrazu, a djeca nas obožavaju. Često dolaze u posjetu brigadi kako bi vidjela čime se bavimo. Jednom nas je jedan dječak ozbiljno pitao šta čekamo i zašto ne gasimo vatru, iako požara u tom trenutku nije bilo nigdje u gradu“, priča Kristijan.

Dodaje da ga posebno raduju susreti sa ljudima kojima su vatrogasci pomogli.

„Nerijetko nam dolaze građani kojima smo spasili kuću ili čak život. To su trenuci koji potvrđuju da sav trud ima smisla.“

Zbog prirode posla, slobodno vrijeme uglavnom provodi trenirajući i održavajući fizičku spremu, dok mir pronalazi u posjetama manastirima.

„Ovo jeste stresan posao. Kada vidite kroz šta su prolazile starije kolege i kakve posljedice je posao ostavljao na njihovo zdravlje, sve vam bude jasno. Zato mi prijaju mir i tišina. Kroz ovaj poziv postao sam bolji čovjek, ali i emotivniji. Naravno, na terenu to ne pokazujemo, ali nagledamo se svega. Bilo je situacija kada su nas sekunde dijelile od toga da i sami postanemo žrtve vatre“, kaže on.

Ljeto donosi više požara i nesreća

Sa dolaskom toplijih dana povećava se i broj intervencija.

„Ljudi više borave u prirodi, obavljaju poljoprivredne radove i pale vatru koja se lako može oteti kontroli. Ljeti su češće i saobraćajne nezgode zbog brže vožnje. Uz brojna dešavanja u gradu, naše prisustvo je često neophodno“, upozorava Kristijan.

Dok završava razgovor i priprema se za još jedno dežurstvo, ovaj mladi vatrogasac poručuje da je najveća nagrada njegovog posla osjećaj da je nekome pomogao onda kada je bilo najpotrebnije.