Na današnji dan Sinan-paša je naredio spaljivanje moštiju Svetog Save

Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave spomen na spaljivanje moštiju Svetog Save na Vračaru, kao i Svetog apostola Simeona, episkopa jerusalimskog.

Na mjestu gdje je Sinan-paša 1595. godine spalio mošti Svetog Save danas se nalazi impozantni spomen u vidu Hrama. Spaljivanje moštiju Svetog Save teška je uspomena srpskog naroda, ali ujedno i važan istorijski događaj.

Crkve pretvorene u džamije

Turska invazija Balkana zahvatila je i Srbiju. Smederevo, zadnja prijestonica umanjene Srbije, palo je šest godina poslije pada Carigrada. Jedino Crna Gora ostala je neosvojena.

U takvim prilikama, Crkva je postala jedini izvor snage i utočište hrišćanskim narodima, uz plaćanje zavojevačima visoke cijene u krvi. Neke od najljepših crkava bile su pretvorene u džamije, mnoge razorene, a skoro sve opljačkane i oštećene. Žiča je, takođe, bila upola razrušena i opustošena. Mileševo opljačkano i oštećeno, ali na sreću, ne i razrušeno.

Sarkofag sa Savinim netruležnim tijelom nije bio uznemiren ni obeščašćen čak ni poslije 150 godina turske okupacije. Pošto je Savino tijelo ležalo u njemu i više od dvije stotine godina srpske slobode i nezavisnosti, Mileševo je postalo pokloničko mjesto, ravno Žiči i Studenici.

Njega su pomagali i ukrašavali bosanski banovi, hercegovački kneževi, pomorski župani, kraljevi i carevi Srbije, objavljeno je na portalu Hrama Svetog Save.

Tvrtko Prvi izabrao je Mileševo da se u njemu kruniše za bosanskog kralja, na grobu Svetog Save, 1377. godine, iako je bio zaštitnik bogumila. Knez Stevan Kosača, javni bogumil, uzeo je titulu “vojvoda Svetoga Save”.

“Sarkofag sa gomilom poklona na njemu”

Neki od evropskih putnika iz doba osmanlijske strahovlade u Srbiji vidjeli su u Mileševi sarkofag Svetoga Save “sa gomilama poklona na njemu, darovanih od muslimana”. Neki su od njih posvjedočili da su čak i neki rimokatolici iz Dalmacije i Jevreji dolazili na poklonjenje grobu Svetoga Save. Tako je trajalo sve do pred kraj 16. vijeka.

U to vrijeme Turci su postali jako ljuti na Srbe zbog njihovih čestih pobuna i ustanaka. Činjenica je da se Srbi nikada nisu pomirili sa svojom teškom sudbinom robovanja. Šumski gerilci: uskoci i hajduci u zemlji sa jedne strane i izbjeglice iz Srema, Slavonije i Banata sa druge, neprekidno su uznemiravali otomansku vladavinu.

Ovi neposlušni podanici i borci napajali su se baš u starim srpskim manastirima, tako su Turci mislili. Kult i poštovanje Svetoga Save bili su tada jako veliki, kao nikada ranije. Štaviše, povećavali su se sve više iz dana u dan zbog brojnih čudesa. Suočavajući se sa sve češćim pobunama, tadašnji turski sultani nisu bili dovoljno mudri da upotrijebe razumna sredstva za smirivanje naroda.

Umjesto da gase vatru vodom, oni su je naprotiv pojačavali drvima i slamom. Počeli su slati sve više i više obesnih tirana, da bi mučenjima, razaranjima i krvoprolićem gušili pobune.

U početku 1595. godine došlo je do promjene na turskom prijestolu, u Istanbulu. Novi sultan Muhamed Treći postao je turski vladar. Njegov otac, Murat Treći, bio je „slabo stvorenje, koje je prepustilo ulizicama da vladaju državom i paktiraju sa onima koji su plaćali najviše, a njime su upravljale njegove žene“. Njegov sin nije bio bolji od svoga oca.

Odluka o spaljivanju moštiju Svetog Save

Sultan Muhamed naredio je Sinan-paši da jednom zauvijek uguši pobunu kod Srba, ne birajući sredstva. Ovaj krvoločni paša bio je obaviješten da su srpski manastiri mjesta u kojima je podgrijavan duh pobune protiv Turaka. Bio je obaviješten sa dokazima da je Mileševo postalo pokloničko mjesto – ćaba čak i za muhamedance, i da su mnogi od ovih prešli u hrišćansku vjeru, gledajući mnogobrojna iscjeljenja njihovih bolesnika, kao i druga čuda na grobu Svetoga Save.

Stoga, Sinan-paša naredi da se tijelo Svetoga Save prenese u Beograd i da se tamo spali. Izvršilac ovog pašinog naređenja bio je neki Ahmed-beg Okuzi. Ovaj brutalni sluga još brutalnijeg gospodara, vjeran svojoj okrutnoj prirodi, učinio je sve to na zvjerski način. On je prvo načinio vojni obruč oko samog manastira Mileševa. Onda je primorao monahe da izvade drveni kovčeg iz sarkofaga sa tijelom svetiteljevim.

Kovčeg su stavili na konje, koje su tjerali sami monasi, jer su se Turci plašili da se i dotaknu samog kovčega. I tako je krenula tužna povorka. Uz plač i ridanje, monasi su bili maltretirani, a svaki Srbin ili Srpkinja koje su usput sreli bili su ubijani ili nasilno odvođeni, kako bi bili onemogućeni da o ovome jave hajducima u šumi.

Neobično veliki plamen digao se ka nebu

Tako je, radi svega ovoga, povorka silno narasla dok je stigla do Beograda. Na mjestu zvanom Vračar, na periferiji Beograda, bila je pripremljena lomača. Na nju su stavili drveni kovčeg sa svetim tijelom i tu je 27. aprila 1595. godine tijelo Svetoga Save bilo spaljeno i pretvoreno u pepeo. Neobično veliki plamen podigao se prema nebu i osvijetlio cio grad i mogao se vidjeti daleko preko Dunava.I dok su Turci urlali od zadovoljstva, a porobljeni Srbi u Beogradu plakali i molili se, dotle su slobodni Srbi preko Save i Dunava, hajduci i uskoci po planinama, spremali svoje mačeve za osvetu svetitelja.

Hram kao vječni podsjetnik na mošti Svetog Save

Sinan-paša spalio je tijelo Svetog Save, ali je uvećao njegovu slavu i uticaj. Apsolutno neznanje trijumfovalo je u razaranju kaveza iz koga je golub već davno izletio. Ali, radost Turaka bila je kratkotrajna, jer dok se plamen stišavao, njih je uhvatio iznenadni strah i svi su se razbježali svojim kućama, zaključavši vrata za sobom. Na Vračaru pak, nekoliko monaha klečalo je i izdaleka posmatralo plamen, čekali su da uzmu pregršt svetog pepela i odnesu natrag u Mileševo.

Međutim, živi duh svetitelja posmatrao je pobjednički iz nevidljivog svijeta dole na vatru. Jer, Savina želja za života bila je da bude mučenik iz ljubavi prema Hristu. Sada mu se i ta želja ispunila.

Tako, sa osmijehom pobjednika, Sava je oprostio Sinan-paši i blagoslovio svoj srpski narod.

“Gospod je na mojoj strani,Ja se neću plašiti,Šta čovjek može meni da učini?”

Sveti apostol Simeon

Bio je jedan od Sedamdeset apostola. Bio je Kleopin sin, a Kleopa je bio Josifov brat. Kada je vidio čudesa Gospoda, povjerovao je Simeon i bio ubrojan u Sedamdeset apostola. Sa velikom revnošću i hrabrošću propovijedao je Jevanđelje Hristovo svuda po Judeji.A kada su Jevreji ubili Jakova, brata Gospodnjeg i prvog episkopa crkve Jerusalimske, gurnuvši ga s visine hrama i udarivši ga motkom po glavi, tada je Simeon, Jakovljev rođak, postavljen za episkopa u Jerusalimu. I on, kao drugi episkop u Svetom gradu, upravljao je crkvom Božjom sa mudrošću i silom sve do duboke starosti. Bilo mu je više od 100 godina kada je postradao. A njegovo stradanje bilo je ovako: u vrijeme cara Trajana bilo je podignuto dvojako gonjenje u Palestini, na Davidove potomke i na hrišćane. Zlobni ljudi optužili su Simeona i za jedno i za drugo. Sveti Simeon pretrpio je velike muke i najzad bio raspet na krstu, kao i njegov Gospod, kome je vjerno poslužio na zemlji.