top of page

Kome vjerovati? Građani Srpske između političkog razočaranja, apatije i osjećaja da je sve unaprijed dogovoreno

7 hours ago
2 min read

Postoji trenutak u kojem čovjek prestane da se ljuti na politiku. Ne zato što mu je postalo svejedno kako živi, ko odlučuje o njegovoj budućnosti i šta se dešava u društvu, već zato što više ne očekuje da se bilo šta promijeni.

Republika Srpska posljednjih godina sve češće svjedoči političkim transferima, promjenama stranačkih dresova i preslagivanju poslaničkih klubova. Međutim, ono što se dogodilo nakon posljednjih opštih izbora i konstituisanja novog saziva Narodne skupštine ponovo je otvorilo pitanje koje je mnogo važnije od samih imena i funkcija: postoji li uopšte stabilna politička alternativa na koju građani mogu računati?


Dvoje novoizabranih poslanika, Snježana Gvozden i Vladimir Ćopić, mandate su osvojili na listama opozicionih stranaka, da bi neposredno nakon izbora politički put nastavili u redovima vladajuće koalicije. Gvozden je iz Pokreta Sigurna Srpska prešla u SNSD, dok je Ćopić iz SDS-a pristupio Ujedinjenoj Srpskoj. Gvozden je potom izabrana za potpredsjednicu Narodne skupštine.


Tako su birači, koji su svoj glas dali kandidatima opozicionih stranaka, dobili politički rasplet koji nisu mogli iščitati iz predizbornih nastupa. Istovremeno, vladajuća koalicija obezbijedila je dvotrećinsku većinu u parlamentu.


Ali problem nije samo u dva poslanička mandata. Problem je u poruci koju takvi događaji šalju društvu.




U psihologiji postoji pojam naučene bespomoćnosti. Riječ je o stanju u kojem pojedinac, nakon ponovljenih iskustava u kojima ne uspijeva uticati na ishod, počinje vjerovati da njegovo djelovanje nema smisla. Ne mora to značiti da je svaki građanin Republike Srpske postao apatičan, ali političko okruženje u kojem se obećanja ponavljaju, a očekivani ishodi izostaju, može podsticati upravo takav osjećaj.


Građanin glasa, nada se, prati kampanju, sluša obećanja, a onda posmatra kako se politički odnosi mijenjaju bez njegovog učešća. Njegov glas ostaje zabilježen u izbornom rezultatu, ali politička odluka koju je podržao može dobiti sasvim drugačiji nastavak.


Vremenom se javlja pitanje: čemu uopšte izlaziti na izbore?


To je trenutak u kojem političko razočaranje prestaje biti problem jedne stranke i postaje problem čitavog društva.


Posebno zabrinjava činjenica da građani ne moraju izgubiti povjerenje samo u one koji mijenjaju stranačke adrese. Ono se može preliti i na one koji ostaju, na cijelu opozicionu scenu, pa čak i na samu ideju političkog predstavljanja. Kada se pojedinačni postupci ponavljaju, ljudi sve češće prestaju praviti razliku između političkih programa, ideologija i obećanja.


Sve počinje ličiti na jednu te istu predstavu u kojoj se mijenjaju samo imena na plakatima.


Opozicija ne gubi povjerenje građana samo onda kada izgubi izbore. Gubi ga i onda kada ne uspije uvjeriti birače da zna šta želi, za šta se zalaže i gdje će biti kada se izborna kampanja završi.

 
 
 

Comments


bottom of page