Jeste li čuli za baku Simu Milić Jorgić? Ulica u Banjaluci nosi ime po njoj, a svjedok je najmračnije istorije grada

Iza imena pojedinih banjalučkih ulica kriju se malo poznate, a nevjerovatne, tragične, pa čak i jezive priče. Takva je i priča o Simi Milić Jorgić po kojoj je nazvana jedna strma i zavojita ulica nadomak najužeg centra grada.

Ova ulica počinje iznad Tranzita i završava se ispod Gradskog groblja na Pobrđu, a nazvana je po baki Simi Milić Jorgić, koja je živjela u 19. vijeku.

O njoj se malo zna, pa mnogi čak misle da je ulica nazvana po muškarcu, Simi, koji je, nekim čudom, imao 2 prezimena.

Velika je misterija i zašto je baba Sima imala 2 prezimena.

U malobrojnim dostupnim svjedočanstvima o životu ove požrtvovane žene, navodi se da je živjela u najcrnje doba, kada su živi zaviđeli mrtvima.

Pobunjenici nabijeni na kolac

Mrtvima su, zasigurno, zaviđeli nesretni Krajišnici pobunjenici, koji su se, u Mašićkoj buni, digli na moćnu Tursku carevinu. Pobuna je ugušena, a kako svjedoči Stojan Bijelić u knjizi “Kazivanje pametara”, pobunjenike koji su živi pohvatani Turci su nabijali na kolac.

– Da mučenike ne bi kogod sa koca spasavao, čuvala ih je posebna straža. Neki bi u groznim mukama brzo su izdahnuli, dočim oni drugi, kojima su glavni organi bili manje povrijeđeni, živjeli su još dan dva – piše Bijelić.

Isčekujući smrt kao spas, ovi nesretnici su vapili: “Vode, vode!”

Niko se, naravno, nije usuđivao da im pruži gutljaj vode.

– Jedina se baba Sima Milić Jorgić oslobodila, pa bi se noću do mučenika došuljala i vodom ih poslužila – piše Bijelić.

Ova buna je izbila 1806. godine u gradiškom selu Mašići i ugušena je u krvi.

Sahranjivala umrle od kolere

Babu Simu Milić Jorgić spominje Bijelić u svojim zapisima još jednom, u ođeljku u kojem je opisao još jedno doba, kada su mrtvi zaviđeli živima: doba kolere u Banjaluci.

U zadnjoj velikoj epidemiji kolere, koja je harala 1833. i 1834. godine, kako navodi Bijeljić, jako je stradala ionako mala srpska zajednica u ondašnjoj Banjaluci. Umiralo se toliko, da nije imao ko sahranjivati mrtve.

– Kad bi čula da je neko od Srba umro od kolere, baba Sima Milić Jorgić bi dolazila u tu kuću, pa bi, zapevši kukom o jaku, leš izvlačila iz kuće, odvukla bi ga iz Srpske mahale na urije i sama ga zakopala – zapisao je Stojan Bijelić, 100 godina nakon epidemije, na osnovu kazivanja koja su se prenosila s koljena na koljeno.

Ima, naravno, u ovoj priči i nekih nedosljednosti. Recimo, nelogično je da je u ono vrijeme, kad je životni vijek bio kratak, žena koja je bila “baba” 1906 . godine, poživjela još skoro 30 godina i pri tom u dubokoj starosti bila tako snažna da je mogla izvlačiti ljudske leševe i sama ih sahranjivati.

Možda u doba Mašićke bune Sima i nije bila baba, nego, za današnje prilike mlada žena, ali su u starim vremenima žene proglašavali babama, čim bi one prešle četrdesetu, ili čak tridesetu godinu. Uostalom, đevojku koja se ne bi udala sa 18, već bi prozvali “starom curom”.

Možda postoji i neko drugo objašnjenje, možda se ne radi o istoj osobi, mada Stojan Bijelić izričito navodi da je umrle od kolere sahranjivala ona ista baba Sima, koja je na kolac nabijene junake 1806. pojila vodom.

U svakom slučaju, priča o požrtvovanoj i neustrašivoj baki decenijama je živjela u Banjaluci.

Danas je zaboravljena, ali nas na nju podsjeća plava pločica sa imenom ulice na Pobrđu, ulice koju su, zbog njenog položaja, neki nazivali i grobljanska, piše “Srpskainfo“.