Godišnjica smrti Vuka Karadžića: kako je izgledao njegov poslednji trenutak

Narodni pjesnik-pjevač, guslar, ratnik, junak i najplodniji Karadžićev saradnik, Savo Matov Martinović (Bajice, nadomak Cetinjskog polja, 1808 - Podgorica, 1896), član Gvardije, dobitnik srebrne medalje i stotinaškog grba za zasluge u Omer-pašinoj (1852) godini, od Danila Stankova Petrovića, crnogorskog knjaza.

Kao optuženik napušta Crnu Goru 1857. godine. Odlazi u Zadar, glavni centar Dalmacije i tu ostaje sve do 1865. godine.

Sredinom navedene godine prelazi u Zagreb gdje mu se štampaju dvije zbirke pjesama: Proslavlje Jelačića bana (1866) i Ženidba Aleksandra Aleksandrovića, prestolonasljednika ruskog (1868).

Pet-šest godina poslije, pomilovao ga knjaz Nikola, vraća se u Crnu Goru.

Učesnik je čuvene Vučedolske bitke (1876) godine.

U Vukovim zbirkama pjesama IV – IX objavljene su 23 Savove pjesme sa 16178 stihova.

Nije mali broj oko 22000, ne računajući preko 4000 stihova, skrajnutih u njegovoj zaostavštini.

Smrt Vuka Karadžića

Pošto je Vuk Stefanović Karadžić umro prije 162 godine, na današnji dan (26. januar 1864. po starom Julijanskom kalendaru, a 7. februar 1864. po novom Gregorijanskom kalendaru), moj skromni doprinos je da iz prikaza Sava Matova Martinovića prisjetim poštovaoce Vuka i njegovog djela koje je ostavio srpskom rodu.

Umrije Vuk 26. januara 1864. godine i bi „oplakan od celog srpstva i celog slovenskog sveta“.

Čuvši ovu vijest, Vuk Vrčević u isti čas napisa Vukovoj kćeri Mini ovo: „Ovo je prvi put u mome životu da vam pišem, a koliko god je velika moja čast, tolika je dvostruka moja žalost što sad moram učastnik biti žalosti blagorodne duše vaše za izgubitak neumrlog vašeg oca a mojega najvećega prijatelja i nezaboravljenog blagodjetelja“.

„Na pogrebu Vukovom bila je sva omladina, a do groba na Sankt-Marksovom groblju nosili su Vuka ovi omladinci: filozof Aleksandar Sandić i pet medicinara: Đura Bastić, Isa Stojšić, Aleksandar (Šaca) Stepanović, Milan Jovanović (Morski) i ja. Na opelu održao je dugački govor Aleksandar Sandić, dugogodišnji Vukov prijatelj i pomoćnik u radu a poslije opela, u grčkoj kapeli, govorio je, tada još bečki student, Vladan Đorđević“.

U znak velike žalosti objavljene su nekolike pjesme u tadašnjim srpskim listovima i jedna tužbalica „Za Vukom Stefanovićem Karadžićem, koй je 26. januara o. g. u 77-oj godini u Beču Bogu na istinu otišao naricala Zagorkinja vila, sa vrh glasovitog Durmitora“.

Ispod pjesme piše da je ispjevana u Risnu (Kotoru) od „Mladog Srbina“.

U nauci je ova pjesma pripisana Vuku Vrčeviću. Je li to tačno?

Možda je „Mladi Bosanac“, Vrčevićev pseudonim, nekih saznanja imamo, ali iz docnijih vremena.

Pjesme za Vuka

Ali, 1864. godine, “kad je Vuk umro, Vrčević nije bio više u Risnu, nego u Trebinju, gdje je službovao kao c. Kr. austriski konsularni agent”.

Pjesmu je ispjevao, sudeći po njenom autografu, „Vuk Popović, sveštenik iz Risna, saradnik Vukov kroz dugi niz godina“.

Ispred stihova pjesme stoji zapisano: “Tu Marice (?) bili su kod mene iz Drobnjaka od plemena Karadžića, i kazali su mi kad su čuli s Cetinja za smrt Gospodina Vuka da su ga svi za toliko dana tužjeli i oplakali. I ovo me nagnalo te sam vještu ženu u Risnu našao koja mi je za pokojnikom naricala”.

Ovu pjesmu Popović je vjerovatno odmah poslao Mini i ona je sačuvala.

Druga pjesma je od Jovana Subotića. Na prevedeni nekrolog Vuku iz pera Sigfrida Kapera, tekstu je dodata Subotićeva pjesma koji je “…nadgrobnim slovom u Zagrebu u ime Srbstva i Hrvatstva izjavio zajedničku našu tugu i zajedničko priznanje velikih zaslugah pokojnikovih”.

Povodom četrdesetodnevnog Vukova parastosa i Laza Kostić ispjevao je nešto dužu pjesmu: “Na parastosu Vuka Stef. Кaradžića”.

U arhivu Srpske akademije nauka čuva se deseteračka pjesma guslara Sava Matova Martinovića: “Smrt Vuka Stefanovića Karadžića”.

Vuk i Savo su se lično znali i bili dobri prijatelji. Ispjevanu pjesmu, već je rečeno, Savo je odmah poslao u Beč, Mini.

Mina je na ovu poruku odgovorila docnije, pismom od 29. marta 1864. godine: “Hvala Vam na Vaša pisma, hvala, velika hvala i na onoj krasnoj pjesmi, koju ste nezaboravljenom ocu mome spjevali, i kojom tužne i žalosne, koliko bi onda iko mogao, obradovali! – Ja ću se postarati da se ova pjesma Vaša po želji Vašoj što skorije naštampa, a gdje i kako, to ću Vam poslije javiti”.

Da li je Mina pisala S. Martinoviću u vezi pomenute pjesme, nije nam poznato. Ali Mina pjesmu nije objavila.

„Dede Vuka nema više“

Nekoliko dana poslije smrti „Srbski dnevnik“ izvijestio je čitaoce o tome događaju: “U Beču…30… (1864).. Do poslednjeg svog časa radio je (Vuk) za svoj narod. Već je duže vremena bolovao, to jest, kao što stari ljudi obično boluju, od slabosti, pravo bolestan ne beše. Nikome ni na um ne pade (ko ga je vidio), da će mu to poslednje bolovanje biti. U nedelju, 26. januara, ceo je dan bio van postelje, i uveče oko 6 sati započe petu knjigu pesama, koju je pripravio da je izda, u čitanju zaspa – na veki. Dostojna smrt velikoj duši njegovoj. U ponedeljak ujutru začu se tužan glas: dede Vuka nema više!“.

Slične podatke o tome kako je Vuk umro dao je i pjesnik Ognjeslav Utješinović Ostrožinski“.

Dajemo, po treći put, zabilježeno sjećanje o tome kako se Vuk upokojio:

“Beše nedelja taj dan, godine 1864. Ciča zima, studen golema, alʼ vedar i sunčan. Starac Vuk, oboleo i nevoljan, ustao je kʼo obično; i ne sluteći da će mu se istoga dana, pred noć – smrći do veka!

Nazebao bio na putu u Crnu Goru, i na povratku one jeseni (1863) pa se poboleo; bolovaše, posle sve onako s nogu – do samrti. Do pred podne onaj dan kad će umreti, kazivaše po svom običaju u pero svojemu pisaru i čitaču Tirolu – dok ne dođe u pohode mu bolnu slavni onaj lekar, profesor dr. Škoda.

Raspita se kako mu je, pregleda ga i naredi da se starac mahne posla; nek se malo založi čim, pa nek prilegne da otpočine… Starina Vuk posluša lekara.

U postelji zaspi, štono kažu kʼo okupan. Oko četiri sata pred veče trgne se iz sna ožedneo.

“Mino sokole (tako zvaše od milošte kćer svoju Vilhelminu), da mi je sad da se napijem vode sa Korita Ivan-begovih: čini mi se, na mah ozdravio bih!”.

Kći mu Mina čašu vode donese. Ispi u slast. Pogleda po sobi: zape očima za krasne gusle javorove, vrh postelje svoje s pročelja o zidu.

Klonu glavom na uzglavlje i, misliš, zaspa a ne – da je izdahnuo. Tako se starac lako rastanuo s dušom!”.