top of page

Gajo Radmilović u Banjaluci traži porodicu koja mu je pomogla nakon “Oluje"


Jedino čega se sjeća jeste kuće na sprat sa crvenim ukrasom na fasadi, koja se nalazi blizu Trga Krajine, betonskom ogradom i drvenim vratima sa žutim staklom



Nakon 28 godina od pogroma srpskog stanovništva u akciji “Oluja”, tada jedanaestogodišnji dječak, danas odrastao muškarac, Gajo Radmilović, došao je u Banjaluku kako bi pronašao porodicu koja ga je ugostila avgusta 1995.godine, piše Una“.


Za sada nema nekih tragova, ali se nada da će njegova potraga imati srećan kraj.


Ovo je njegova priča.


Avgusta 1995.godine, tada jedanaestogišnji Gajo Radmilović iz sela Žegar naodmak Knina, u izbjegličkoj koloni došao je u Banjaluku.


Nakon 28 godina, Gajo je opet na istom mjestu, sa jednim ciljem.


“Ja sad gledam, ovo se malo izmijenilo, ovo nije bilo. Na ovu tamo stranu su bili vojni kamioni puni hrane i vode, mi ne možemo da priđemo to je ogroman narod, možda pedeset hiljada, možda sto, ne znam. To su strašne scene, samo je bilo bitno doći do vode. Mi smo ovdje stajali, na ovom Trgu devetoga avgusta, u jednoj ogromnoj koloni naroda, izbezumljenog, koji nije znao kuda ide niti zbog čega ide. Baš smo bili ovdje na ovom ćošku, čekali smo red za vodu jer smo bili žedni strašno i prišao nam je jedan čovjek, možda tada 40 godina. Ja sam tada imao 11 godina, sada imam 38 godina. Često ih sanjam, toga datuma ali u zadnje vrijeme sam počeo češće da ga sanjam, sve se bojim da se nije nešto desilo njemu i da nisam ispunio taj neki zavjet što sam dao sam sebi, jednog dana da ih pronađem. Ovim putem apelujem na sve ljude koji išta znaju, koji su primili bilo koga, da nam jave preko ovih društvenih mreža. Nas je bilo četvoro djece, ja, moj brat, moja sestra i brat od tetke. Tetak je vozio ladu samaru 2107 oznaka kninskih tablica”, kaže Radmilović.


Ne sjeća se Gajo ni imena ni prezimena čovjeka koji im je u tom trenutku pružio ruku spasa ali ga, kaže, nosi u srcu.


Jedino čega se sjeća jeste kuće na sprat sa crvenim ukrasom na fasadi, koja se nalazi blizu Trga Krajine, betonskom ogradom i drvenim vratima sa žutim staklom.


“Bili smo tu noć, dok smo se otuširali, malo oživili, dok smo se dehidrirali. On nam je dao novu garderobu, spremio nam je, mi nismo imali jesti ništa ali nama nije bilo do jela, mi bismo samo vode. Mi smo popili sto litara vode, ja sam se tuširao i pio vodu, i čak sam je previše popio bilo mi je muka od nje. Onda nam je spremio vodu u kante i on je sve učinio da ostanemo ali mi nismo znali da li da ostanemo, gdje da idemo, šta da radimo, nismo znali gdje nam je otac, stric, ujak. Pokušaću, evo sve što je u mojoj moći i apelujem ako iko išta zna preko fejsa. Ja ću doći ponovo. Ja sam se vratio u svoju kuću i želio bih da ih ugostim, da se makar pomolim Bogu za njih, a molim se stalno. Kako kažu, na muci se poznaju junaci”, kaže Radmilović.


Preplavljen emocijama i sa knedlom u grlu, priča Gajo, kako mu je pronalazak te porodice životni amanet.

Comentarios


bottom of page