Inače, Đurđevdan je druga slava po broju proslavljanja u Srbiji iza Nikoljdana, a među najvećim je proljećnim praznicima. Za Đurđevdan se vezuju i mnogobrojni običaji koje bi trebalo ispoštovati.
Simbolična pobjeda nad aždajom
Nakon što je rano ostao bez oca, Đorđe se seli sa majkom u Palestinu, zemlju gdje je živio i propovijedao Isus Hrist. Posedovao je lepotu i stasitost, ali i sjajne moralne osobine: plemenitost, poštenje i hrabrost. Kao takav, nije mogao da ostane nezapažen. Pošto je postao vojnik, na svim ikonama je prikazan kao ratnik na konju, sa kopljem u ruci.
Duboko je vjerovao u Hrista, pa se suprotstavio čak i samom caru Dioklecijanu, koji je progonio hrišćane. Zbog toga je osuđen na smrt i umro u najvećim mukama. Poznato je da su se na njegovom grobu kasnije dešavala razna čuda, a mnogima koji ga poštuju i slave – javljao se u snovima.
Aždaja na ikoni simbolizuje mnogobožačku silu, koja je “proždirala” nevine hrišćane. Prema vjerovanju, pobeda Svetog Đorđa nad njom je zadala smrtni udarac “neznaboštvu”. U pozadini ikone, može da se uoči žena u “gospodskom” odjelu, za koju se pretpostavlja da je carica Aleksandra, žena cara Dioklecijana, i da predstavlja mladu hrišćansku crkvu.
Običaji
Đurđevdan je praznik sa jako puno narodnih običaja vezanih za njega, i žmagijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i pre nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.
Ovaj praznik smatra se za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve.
Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili “berićetni” – “Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru”. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.
Takođe, opletu se venčići od “đurđevskog cvijeća”: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana.
Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – “da bi se sačuvali od grada” (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Vaskrsa, pa se to zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Veliku važnost ima i kupanje na reci, pre sunca (ponekad se u reku bacaju vjenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeka). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem.
Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na “đurđevdanski uranak”, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne, prenosi Stil.
Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem “da budu napredni kao vrba”, kite zdravcem “da budu zdravi kao zdravac”, koprivom “da kopriva opeče bolesti sa njim”, i selenom “da im duša miriše kao selen”. Na Đurđevdan