Branko Đurić: Kako humor preživljava u vremenu srušenih ideala

Skenderija danas izgleda kao da je preživjela tri epohe, a i dalje ne zna u kojoj je zapela. Ulazna vrata škripnu onim surovim dostojanstvom institucije koja pamti kad je bila centar gravitacije – ista škripa kao 1984, samo što je tada pratila generaciju u usponu, a danas je, eto, nadživjela.

Unutra beton, metal i eho koji traži publiku koje više nema. Sve izgleda kao da je projektovano za gromoglasni aplauz 10.000 ljudi, a trenutno prima 12 entuzijasta, jednog tonca koji traži ispravnu utičnicu i nekoliko uspomena koje se ne odjavljuju.

Na zidovima vise plakati novih događaja — LED, DJ, showcase, tribute, corporate night, Zimska čarolija sa sintetičkim snijegom. Nema u njima ništa pogrešno, ali nema ni one struje koja ti podigne dlake na potiljku. Plakati su barem novi. To je, kažu, najvažnije.

Branko Đurić Đuro stoji nasred dvorane, tačno tamo gdje bi nekad bio epicentar buke. Gleda u plafon koji je nekad nosio zvuk generacije, znoj, refrene, iluziju da masa može pomjeriti vrijeme. Sad nosi tišinu koja se ne prodaje u kartama.

I tu, pod tim betonskim plafonom koji pamti više pjesama nego što današnja pažnja može izdržati, počinje razgovor.

Na pitanje novinarke, kad se danas nasmije – je li to isti smijeh kao onaj iz osamdesetih ili je to sada smijeh čovjeka koji zna cijenu iluzija, Đurić odgovara:

“Cijena iluzija danas ima (kao i sve što je na berzi) svoj kupovni i prodajni kurs, a smijeh ostaje stabilna vrijednost koja nema cijenu .”

U glasu mu je ista mirnoća, samo presvučena iskustvom. Ako je smijeh jedina stabilna valuta na ovom tržištu srušenih ideala, onda je naš komad zemlje najveća mjenjačnica emocija na svijetu. Novinarka ga je pitala o toj mjenjačnici u kojoj se decenijama trguje istim emocijama i da li je Balkan tragedija koja se uporno igra kao komedija.

– Mislim da Balkan nije ni komedija, ni tragedija. Nije čak ni geografski pojam. Nekako mi se čini u zadnje vrijeme da riječ Balkan predstavlja stanje svijesti. Nekada smo mi imali nadrealne ideje, koje su se obično odnosile na budućnost, a danas je realnost sama po sebi tako nadrealna da je teško bilo šta dodati. Nema satira gdje da pobjegne. Ne obeshrabruje me to nimalo. Prije sam tražio odgovore, a sada tražim pitanja – rekao je Branko Đurić Đuro u intervjuu za Antiportal.

U dvoranama prevelikim za vic, a premalim za kolektivnu traumu, stoji sam. Publika na “Đurologiji” dolazi i po smijeh i po olakšanje, a uloga komičara ponekad prerasta u ulogu terapeuta.

– Možda će zvučati neskromno, ali mislim da je “Đurologija” stvarno terapija za veliku većinu ljudi koji dođu na moju predstavu. To je 90 minuta potpunog “isključenja iz realnog svijeta” – rekao je on, pa je onda govorio i o “Nadrealistima”.

– Mnogo je teorija u vezi “Nadrealista”. “Sve su znali”, “Neko im je govorio šta da pišu”, “Iz samog vrha dobivali upute”, “Masoni”, “CIA”… Istina je samo to da smo bili nadrealisti i pokušali tada izmisliti najnadrealnije slike iz budućnosti za naše skečeve. Problem (ili rješenje) je u tome da smo živjeli u zemlji u kojoj je sve bilo moguće, čak i to da se ostvare predviđanja grupe otkačenih adolescenata iz Sarajeva – dodao je Branko Đurić Đuro.

Možda je bijeg najiskreniji odgovor na svijet koji više ne traži objašnjenja. Ali svaka priča, ma koliko apsurdna bila, na kraju traži i neku vrstu završetka — makar i prividnog. Na pitanje novinarke, ako bi mu ponudili da režira kraj naše kolektivne farse, da li bi napisao happy end ili bi pustio da publika sama shvati da je dio scenarija, Đurić je odgovorio:

– Publika nikada neće shvatiti da je dio scenarija, čak i ako im to kažeš. Smijali bi se i proglasili me za teoretika zavjere. Zato bih napisao happy end jer oni rijetki, koji su svjesni situacije, svakako znaju sve, a ove druge (većinu) ne bih zamarao istinom, njih istina svakako više i ne interesuje. Više vole dobru laž, nego lošu istinu – rekao je Đurić.

Odrastanje u Sarajevu, uz stadione, ulice i tu vrstu autoironije, uvijek je nosilo jednu posebnu školu humora — onu u kojoj se i poraz zna pretvoriti u šalu.

– Mi smo uvijek bili spremni za šalu i u najgorim situacijama. Samo kad se sjetim koliko smo se jednom smijali za vrijeme rata u Sarajevu, kad je našem komšiji uletjela granata u stan i eksplodirala (srećom smo se svi sklonili na vrijeme). Poslije granatiranja smo ušli u njegov stan da vidimo situaciju. Uđemo polako, a unutra totalni rastur. U tišini gledamo nekoliko sekundi, a onda neko od komšija kaže – “Jes’ ti neuredno ovdje, k’o da je bomba pala”. Zvuči nadrealno, ali smijali smo se naglas. Vjerovatno je taj smijeh bio neki “ventil sreće” što smo ipak živi – ispričao je.

Igra koju su “Nadrealisti” skicirali osamdesetih danas se igra bez markera i bez sudije. A pogled onog nekadašnjeg sarajevskog klinca, koji je doživio i aplauze i granate, i dalje precizno mjeri naš kolektivni apsurd.

Njegova energija je zarazna, gotovo prkosna. Dok spominje novi album, dvoranom na trenutak prođe ona ista struja koja je nekad pokretala sarajevske derneke. Đuro je jednostavno ostao na istoj frekvenciji dok se svijet oko njega mijenjao i prilagođavao.

Kaže da je danas najteže ne blejati sa stadom. Ali, šta se desi kada crna ovca postane brend? Kako održavati autentičnost sada kada je njegov individualizam postao nešto što hiljade ljudi plaćaju da čuju u dvoranama?

– Ne mistificiram svoj posao. Napišem dobar tekst, odigram svoju ulogu, držim lik, prepoznajem dobru situaciju, slušam partnera, otkrivam se na kameru… Za to sam se školovao i to radim. Zadovoljan sam da radim ono što znam volim i još živim od toga. Volim svoj zanat. Nisam ovca, ali ni pastir ne bih želio biti. Ako mogu da biram, izabrao bih vuka ili još bolje zeca jer je vegetarijanac isto – jasan je Đurić.

Između instinkta za preživljavanje i potrebe za slobodom, humor često ostaje posljednje utočište.

– Za mene je humor uvijek bio kao neki slatki premaz na gorkoj piluli, da je lakše progutaš. Mnoge bitne, gorke i ozbiljne stvari mogu pronaći svoj cilj ako ih “premažeš” humorom. Ne bavim se humorom kao takvim i vrijeđa me kad me nazivaju humoristom. Humor je jedna od mnogo komponenti u mom poslu. Treba poznavati situaciju, odnose, dramaturgiju, dinamiku i još mnogo toga ako hoćeš napraviti kvalitetnu komediju. Možda zvuči čudno, ali komedija je jako ozbiljna disciplina. Ako se ne smiju, nisi dobro napravio. Lako se danas skrivati iza “umjetnosti” koju ne razumije ni sam autor, a kamoli publika. Izađu iz kina i ako ništa ne razumiju onda kažu – Ovo je bio umjetnički film! Strah ih je reći da je car go – rekao je Branko Đurić Đuro.

Saša i Đuro, prijateljstvo koje nije završilo spuštanjem zavjese

Saša Petrović i Branko Đurić Đuro su odrasli zajedno — od vrtića i škole do akademije i scene.

– Saša je bio po mom mišljenju naš najtalentovaniji glumac. Zajedno smo išli u vrtić, osnovnu školu, gimnaziju, čak smo bili skupa u vojsci na dosluženju. Na kraju smo završili akademiju na istoj klasi. Taj njegov radoznali pogled, dok sluša partnera na sceni ili na filmu, bilo je nešto neprocjenjivo i rijetko viđeno u našem poslu. Ta njegova šarmantna, mangupska skromnost i prefinjeni cinizam u svakoj replici je nešto što je ostavilo dubok trag u našem pozorištu i kinematografiji. Mnogo sam naučio od njega – iskren je bio Đurić.