Banjaluka kao Titanik

Banjaluka je već imala svoj Titanik, onaj koji se, kao kula od karata, srušio u zemljotresu 1969. Ali, Titanik kojem danas svedočimo je nešto sasvim drugo.

Nije elementarna nepogoda. Nije nesreća koja, uz sva stradanja i izgibiju, ujedinjuje ljude u plemenitoj potrebi da pomognu jedni drugima.

Problem je što Banjalučanima prijeti žeđ i zaraza i što niko ništa ozbiljno ne preduzima da se taj, višedecenijski problem, bar počne rješavati.

Banjaluka se ljepotom i urbanošću ponosi, a nema urbanistički plan. Grad je prepušten divljanju onih koji imaju najviše novaca. I odbornicima koji investitorima spremno izlaze u susret.

Banjaluka se mladošću diči, a stari iz godine u godinu i biće još starija, jer nema dovoljno javnih vrtića za svoju dečicu, koja su, naravski, najveće blago… samo malo skupo za održavanje.

Pa Grad Banjaluka, uz sve nevolje, još i sistemski diskriminiše svoju dječicu: jednima daje subvencije za vrtić, drugima ne da. I šlus!

Banjaluka nudi „besplatne placeve“ mladim bračnim parovima i porodicama sa djecom u Piskavici i Dragočaju. Dobro, neke od tih parcela nisu priključene na vodovod, ni putevi nisu bog zna šta, do prve pedijatrijske ambulante ima tri dana jahanja, ali plac je plac, bajo moj!

I tako dalje… Film se nastavlja, brod tone, ali uvijek se nađe neko vispren da doturi novu turu kokica i hladnog piva.