Banjalučanka o borbi sa leukemijom: 31. decembra prošle godine sam saznala svoju dijagnozu i plakala

Katarina Trivić iz Banjaluke je imala samo 18 godina kada je saznala da boluje od akutne mijeloidne leukemije. Ne, mislila je u tom trenutku, to se ne dešava meni, sve je ovo ružan san iz koga ću uskoro da se probudim i da nastavim da igram tenis, a onda i da pokorim svjetske modne piste.


Ali nije bio san, već surova stvarnost koja je ubrzo odvela u bolničku postelju, pa onda i na hemioterapiju i transplantaciju koštane srži.


Kada je saznala za strašnu dijagnozu, Katarina je imala samo 18 godina. Danas je Katarina dobro. Neki snovi će morati malo da pričekaju prije nego što se ostvare, ali ova hrabra djevojka se svakog dana lavovski bori da vrati život kakav je imala prije podmukle bolesti.


– Najgore je što ne osjetimo ozbiljne simptome dok već ne bude prekasno. To se i meni desilo – kaže Katarina (19)


“Zar ću umrijeti, a tek mi je 18?”


Kako je cijelog svog života u sportu, začudilo je kada je u novembru prošle godine, vježbajući u teretani, osjetila da će pasti u nesvijest.


– Nisam trenirala jedan period, mislila sam da imam koronu jer sam jedan dan dobila temperaturu, ali test je bio negativan. Izgubila sam i apetit, ali prethodno sam bila na dijeti, pa sam mislila da je zbog toga. U tom periodu dosta sam spavala, a navikla sam rano da ustajem. Ključna stvar da pomislim da ipak nešto nije u redu jeste velika modrica koja mi se pojavila na nozi. Nisam se bas sjećala da sam ne negdje udarila.


Nakon što je otišla u laboratoriju i izvadila krv, zbog loših nalaza rečeno joj je da se obrati hematologu.



– Baš pred Novu godinu, 31. decembra prošle godine, u Beogradu sam saznala svoju dijagnozu, AML ili akutna mijeloidna leukemija.U tom trenutku nisam znala šta je leukemija. Jedino što sam tada znala jeste da sam mnogo puta čula da je neko umro od leukemije, ali ne i da se izliječio od iste.


Sjeća se da je satima sjedila na krevetu u bolničkoj sobi i samo je razmišljala o tome kako nije u životu uradila ni 30 odsto stvari koje je željela.


– Mislila sam kako ću se sa 18 godina patiti u bolnici, a onda i umrijeti. Taj prvi dan sam samo htjela da zaspim i da ne mislim ni o čemu, dok su se ostali radovali i čekali Novu godinu.


Nisam bila svjesna u kakvoj sam opasnosti


Katarinin život se dosta promijenio od početka terapija, a ona sama je vremenom naučila da prihvati svoju bolest i da počne da vjeruje da će se izliječiti.


– Nakon prvobitnog šoka tokom liječenja sve to nisam prihvatala baš kao nešto prestrašno. Nisam htjela ništa da znam o svojoj bolesti prvi period liječenja, osim onoga što sam morala. Da li je to dobro ili loše, ne znam. Meni je pomoglo, jer vjerujem da je 70 odsto u glavi. I kako je vrijeme prolazilo, meni je postajalo lakše. Vjerovatno i zato što nisam ni bila svjesna šta se dešava. Tek kasnije sam shvatila šta sam sve prošla, uključujući hemioterapije i transplantaciju koštane srži, i da je situacija u svakoj sekundi mogla da se obrne.


Svi su vjerovali da ću se izliječiti


Tokom liječenja Katarina je imala veliku podršku porodice, dečka Uroša i prijatelja.


– Najviše mi je pomoglo što nikada nisu bili neraspoloženi dok pričaju sa mnom jer kada vidim nekog tužnog, odmah sam i ja tužna. Svi su nekako vjerovali u mene. Mama je bila sa mnom sve vrijeme, a momak i tata su dolazili svaki vikend, što mi je mnogo značilo jer sam iz Banjaluke, a liječila sam se u Beogradu. Dolazili su mi i drugari, kupili su lotre i penjali se do prozora da možemo da pričamo. Sva sreća što danas imamo telefone, pa kada ne mogu da ustanem iz kreveta, pričali smo na videu.


Svi ti dragi ljudi koji su stalno bili uz nju učinili su da se ne osjeća kao da je bolesna.


– Ova situacija mi je mnogo pomogla i da vidim ko mi je pravi prijatelj, a ko ne, ko će biti tu i kada je teško, a ne samo kada je sve u redu.



Tenis mi je prva, a moda najveća ljubav


Ove godine Katarina je završila gimnaziju, ali nije upisala fakultet kako bi se prvo dobro oporavila.


– Voljela bih da studiram dizajn, ali moram da se čuvam još neko vrijeme dok pijem lijekove. Sada mi nedostaje mnogo toga, a najviše sport, druženje i putovanja. Od malih nogu treniram tenis, on mi je prva ljubav. Trenirala sam i odbojku, ples, sviram klavir, govorim engleski. Volim da putujem, da se družim s ljudima i da upoznajem nove. Jako volim da se grlim i mislim da mi najteže pada što treba da izbjegavam zagrljaje.


Moda je trenutno njena najveća zanimacija.


– Zaista se pronalazim u tome i mislim da će to biti neki moj životni put.

Dok se nije razboljela, željela je da ode iz Banjaluke, privlačila su je svjetla nekih drugih gradova.


– Ali kroz sve što sam prošla jako sam se vezala za porodicu. Imam dva starija brata, najmlađa sam u porodici, pa sam njihova mezimica.


Katarinina ima snažnu poruku za sve koje u ovom trenutku prolaze nešto slično.


– I ne znate koliko možete. Nažalost, čovjek tek kad mu se desi nešto ovako dobije ogromnu volju za životom. Nemojte se predati prvo zbog sebe, pa zbog ljudi oko vas.


Neko vas čeka napolju i navija za vašu pobjedu. Vi dobijate ovaj meč, piše Žena Blic.